Atletico Madrid – rizični poslovi današnjeg nogometa

Bez rizika nema profita, najčešća je poštapalica u poslovnom svijetu. Poseban naglasak se može primijeniti na nogomet koji je sigurno najrizičnija sporedna stvar na svijetu . Rizik, osim profita, naravno može donijeti i propast, šta je puno češći slučaj. Nogomet je za razliku od običnog biznisa stalno pod stresom jer obično vojska ne baš prijateljski nastrojenih navijača kluba nema strpljenja. U današnje, skupo, vrijeme nemaju strpljenja ni vlasnici. Nekad se Fergusona, u ManU da proradi mašina, čekalo i pet (5) godina, a danas Moyesa ni godinu (1) dana. Vrijeme je novac, a kod ovih ogromnih biznisa doslovno opstanak na tržištu.

Svatko zna osnove uobičajenog  poslovanja. Radiš, ostvariš neku dobit koju ne možeš pojest, popit i potrošit, i ako nešto ostane, ulažeš dalje. Hrvatski način recimo je da trošiš novce dobavljača na rizične poslove, ostaneš svima dužan, zatvoriš firmu pa odmah otvoriš novu. Kod nogometa je to malo zajebano, upravo radi one vojske navijača. Hrvatski način ulaganja u nogomet je bio sulud. Gomila nesposobnih ljudi koja glumi zapadno-europski način bez ikakve osnove. Tek Zdravka Mamića neka plaćena piskarala ovdje zovu „uspješnim menadžerom“. „Uspješnost“ se vjerojatno postigne na način da HNS i Grad Zagreb postanu sponzori i štit privatnog kapitala. Naravno, uz jednu uspješnu, Bogom danu, generaciju igrača. I čak uz sve upregnuto Dinamo će teško opstati u ovoj trci.

U onom drugom, zapadno-europskom, bogatom dijelu nogometa, ogromna ulaganja imaju neku osnovu, neke noge na kojima sve to stoji zbog velike zarade. Istina, noge su staklene, ali nekad i uspije. Samo takav posao danas traži gotovo bezgriješnost i u nastavku poslovanja. Nema spavanja. Pitajte Moyesa.

Priču Atletico Madrida je nemoguće započeti bez kontroverznog vlasnika Jesus Gila, preminulog 2004. Desničarski političar koji je zbog populizma kao predsjednik kluba (1987-2003) radio ekscentrične ispade svih vrsta, čime je ostao najprepoznatljiviji. Posljednju, osmu (8) titulu, prije ere Jesus Gila, Atletico je osvojio 1976.godine. Jesus je dugo pokušavao velikim ulaganjima, ali bez uspjeha. Redali bi se treneri i igrači kao na tekućoj vrpci, godinu za godinom. Najbliži tituli je bio Tomislav Ivić koji je 1990/91 bio drugi u prvenstvu te osvojio kup. Konačno, Atletico osvoja titulu 1996. Naravno, cijena je bila previsoka. Porezne prevare preko investicijskog fonda 1999. godine dovode do uvođenja državne uprave u klub te Atletico ispada u drugu ligu.

Nakon dvije godine Atletico se vraća u prvu ligu, ali u međuvremenu dok je bio u drugoj ligi mora prodati igrača u vrijednosti 100.000.000 eura. Između ostalih, Hasselbaink odlazi u Chelsea za 22m , Jose Mari u Milan za 19m, Valeron u Deportivo za 11m, Ballesta u Valenciju za 10m.

Naravno, prva liga traži ponovno ulaganje i zaduživanje. I kolo sreće se ponovno pokreće. Kakav otac takav sin. Nakon smrti Jesusa, njegov sin Miguel postaje vlasnik sa 56% dionica i stalno je u sukobu sa predsjednikom kluba. Jedan drugome kroz odluke koje donose rade dišpete, treneri i igrači se mijenjaju kao na traci pa klub u idućih sedam (7) godina samo na transferima gubi čak 165m eura. U to je uračunata i prodaja Torresa za 38m eura Liverpoolu. Ukupni dug Atletica do 2011. godine iznosi nevjerojatnih 514.000.000 eura, a još je nevjerojatnije da mu je prihod samo 100m eura šta pokrivenost duga te godine čini samo 19%. (Barcelona i Real ga pokrivaju sa 80% !)

Kako je to moguće ?

 Atletico je dobro pokriven imovinom (taman pokriva sav minus), istina to nisu novci, ali na osnovu toga se dobiju krediti i povjerenje investitora. Naravno, nekretnine i igrači su poprilično rizični pa je i kamata ogromna. Atletico na toliki dug plaća godišnje u prosjeku 13m eura samo na račun kamata. Dug je raspoređen prema najvećim potraživanjima na slijedeći način: za porez se duguje 215m eura, 77m bankama, 55m za transfere, 52m zaposlenicima. Od toga je najteže šta je polovica duga kratkoročna. Na ogroman dug španjolskih nogometnih klubova reagira i Europska komisija i prijeti uvođenjem sankcija. Posebno je upečatljiv ovaj dug Atletica državnim institucijama koji najviše apostrofiraju njemački nogometni klubovi pozivajući se na tržišno natjecanje. Atletico se nalazi pred zidom i kompletan transfer Aguera od 45m eura odlazi poreznim institucijama. Dug prema njima pada sa 215m na „samo“ 155m eura. Španjolski klubovi se obavezuju da će od TV prihoda svake godine odvajati 35% u fond za pokrivanje dugova. Samo, kako je moguće da državne institucije toleriraju dug Atletica ? Zato jer po ugovoru Atletico plaća 5% kamate, a taj dug se vuče još iz 2000.godine.

Pritiskom Europske komisije i Finacijskog fair-playa čini se da je kraj ovakvom poslovanju Atletica, a samim time i uspješnim rezultatima jer praktički moraju pokriti brzo većinu dugovanja.

Samo tada se Atletico hvata druge „kvake“. Vlasništva treće strane nad igračima. U slučaju Falacaa to je super agent Jose Mendes koji je s vremenom došao do 60% vlasništva nad Falcaom. Atletico uz Falcaoa ima još 5 takvih igrača. Engleski savez je zabranio vlasništvo treće strane i predvodnik je da se isto uvede u cijeloj Europi. Trećim vlasništvom ucjenjuje se igrača i klub u kojem igra, uvjetuju se transferi ili zabranjuju. Narušava se i natjecanje. Posebno je to bilo vidljivo na utakmicama Real Madrida i Atletica gdje je Jose Mendez imao svojih 10 stranaka. Više nego klubovi sami. Njegov utjecaj na rezultat je mogao biti ogroman. NBA je ovakvo nešto davno zabranila.

Ovo naravno nema veze sa radom Simeonea na terenu (o tome nekom drugom prilikom), koji će fantastičnim rezultatima pomoći da se sve godinama nagomilane finacijske dubioze bitno poprave.

Zarada Atletica u sezoni 2012/2013 je iznosila 120m eura čime su došli na dvadeseto (20) mjesto u nogometnom svijetu. Najviše zarađujući od TV-a 52,5m eura (44%), sponzora 40m (33%) te od ulaznica i na stadionu 27,5m (23%). Naravno, bez kredita državne porezne službe i vlasništva trećih nad njihovim igračima otišli bi u stečaj ili ne bi mogli priuštiti igrače za ovaj svoj uspjeh.

Iz ovih brojeva nevjerojatne zarade svima jasno da čak ni Bandićev, Šukerov i Mamićev Dinamo koji ujedinjuje mnoge institucije neće dugo izdržati. Uvidjevši to, pokušavaju nas gurnuti u neke nove Yugo-lige čime bi htjeli podignuti zaradu od TV prava i prihod od sponzora, nevezano ako tko u toj njihovoj trci za lovom izgine. Rijeka je jedan mali Atletico u kojem su igrači vlasništvo treće strane, Dinama. Hajduk je u toj trci za Dinamom gurnut u ponor ogromnih dugova i u procesu je sanacije da potpuno ne nestane. Trka za rezultatom i privatnim vlasništvom već je prikazana u primjeru CSKA Sofije.