Benfica kao Atletico Madrid

Uvjetno rečeno „mali klubovi“, koji su jednostavno iskoristili rupe u propisima te na mala vrata stigli do završnica europskih natjecanja. Kako je već bilo detaljno opisano na slučaju Atletico Madrida, i Benfica se financira na isti način. Igrači Benfice su samo djelomično vlasništvo kluba. Bolje rečeno, postotak prava na njih polažu treće osobe. Tu se ne radi o službenim agentima koji su već u igri nego o različitim fondovima ili pojedincima koji otkupljuju vlasništvo nad igračima te isplaćuju klub odmah novac. Klub na taj način pokriva svoje tekuće poslovanje, ali zarađuje manje prilikom prodaje tih igrača.

Benfica je 2009.godine osnovala svoj Stars Fond gdje se uvijek nalazi 12 igrača čijim postotcima se trguje. Tako recimo Benfica kao klub godinama posluje negativno, a Fond pozitivno. Uostalom, prilično čudno bude gledati listu najbogatijih klubova, a tamo među prvih 20 nema Benfice i Porta čiji transferi svaki prijelazni rok pune medije. Na nekim igračima Benfica ima mizernih 10% vlasništva što je najmanje koliko klub može imati prema Statutu fonda. Tako je od prodaje Angela di Marie dobila tek 40% vrijednosti, od Ramiresa tek 20%. Benfica slično Atletico Madridu ima ukupni dug od preko 400m eura, godišnje prihode od 111m eura, posluje godišnje sa oko 10m eura u minusu. Jedina razlika je da nije više ni svom svojom imovinom kompletno pokrivena, i tu je u minusu 25m eura. Tako da se jedino ovakvim načinom poslovanja može dovući do rezultata koji joj mogu osigurati stabilnost. Budućnost je i dalje prilično upitna.

Nakon izlazaka svih tih financijskih rezultata cijena dionica Benfice je debelo skliznula, ispod 0,5 eura. I nije se puno dizala usprkos odličnim rezultatima na nogometnom terenu u prvoj polovici 2013. godine. Iako se sredinom godine oporavlja na 1,1 euro, ispadanje iz Lige prvaka u studenom ju je ponovno baca na 0,6 eura. I onda 31.siječnja 2014. Benfica objavljuje da je prodala 90% prava na Rodriga i Gomesa fondu Meriton Capital Ltd. za 45m eura, osigurava titulu, odlično igra u Europi, dižu se cijene igrača, klubovi ih gotovo rezerviraju, i dionica je skočila na 3,02 eura u ožujku da bi opet kvartalnim izvješćem  pala na trenutnih 1,84 eura. Jer ni takvi iznosi ne mogu spasiti tako jednostavno klub koji zbog velikog ukupnog duga plaća ogromne kamate.

I kako je to čudno što se sve događa kod Benfice koja ima nevjerojatnih 256.000 članova od kojih samo na račun članarina dobiju 10m eura. Oko 40m eura imaju na račun komercijalnih prihoda od sponzora, 40m eura imaju na račun prihoda oko utakmica, samo debelo zaostaju za TV pravima koja su u Portugalu radi ekonomske situacije i broja stanovnika mizerna. Stoga su odlučili raskinuti sve ugovore i prava na TV prijenos ostaviti klubu. Po cijeni od 10 eura mjesečno. I nisu puno postigli, ostali su blizu iznosa koji su dobivali od prodaje prava TV kućama, oko 20m eura. Prihod im je i dalje tu najmanji u odnosu na ostale europske klubove koji imaju prilično manji broj članova, ali imaju jači brand pa imaju najviše navijača globalno. Npr. navijač Real Madrida nije nužno član kluba, ali će rado kupiti dres Ronalda i sa njim šetati ulicama Kine i Japana. Jednako takav je i omjer cijene ulaznica.

U Engleskoj je postotak u ukupnom prihod 2011. bio raspodijeljen ovako: prijenosi 51%, ulaznice 26%, sponzorstva 23%, dok na zaradi od prodaje igrača nema ništa na ukupan prihod 2,479 milijuna eura.

U Portugalu je ovako: prijenosi 17%, ulaznice 19%, sponzorstvo 16%, prodaja igrača 48%, uz ukupan prihod 316m eura.

Zaključak je da je vlasništvo trećih osoba nad igračima pomoglo ovim klubovima da dosegnu zvijezde iako im je budućnost prilično upitna. Atletico Madrid će imati puno više koristi jer je Liga prvaka puno izdašnija u svom nagrađivanju dok Benficu i uz sav ovaj uspjeh čeka velika neizvjesnost.

Jednako tako kod nas očekuje Dinamo, koji velikim ulaganjima pokušava stići do istih tih zvijezda iz loga Lige prvaka, samo pad s ovakvih visina je strašan. Kod Rijeke imamo kako je nagašeno i u slučaju Atletica tu vrstu vlasništva igrača treće strane koja jednako tako znači veliko ulaganje, a malu zaradu kasnije pa se mora prodavati prvog strijelca u Kinu. Rijeka jednako tako zbog lošijeg koeficijenta već u 3.pretkolu EL može naići na nepremostive prepreke u imenima kao što su Lyon, PSV, Villarreal, Anderlecht, Viktoria Plsen, Hull City, Torino, Dinamo Moskva i Vitesse pa tresnuti jednako tako jako s velike visine.

Jedino Hajduk ima pravilan način rada i veliku bazu navijača koja uz probuđen marketing donosi nešto, samo i to je malo na ovakvom tržištu kakvo je naše. Dovoljno za preživiti i stabilno raditi, ali prilično upitno za ovakva Europska natjecanja gdje priliv novca suparnika samo za TV višestruko premašuje naše budžete.

Logičnije bi bilo našim klubovima lobirati zajedno sa ostalim „srednjim“ klubovima za posebno europsko natjecanje („Srednja liga prvaka“) umjesto letjeti prema zvijezdama bez dovoljno snage. U toj Ligi bi svakako duže trajali, više zaradili te privukli brojne sponzore. Sudjelovale bi recimo države od 15-30 mjesta sa UEFA rang liste. Klubovi bi vremenom ojačali, kako igrački tako i financijski pa bi recimo mogli s vremenom mogli nastupiti i u onoj „Velikoj ligi prvaka“. Čak je Brbić i izjavio nešto u tom stilu da se događalo na Skupštini profesionalnih EU klubova (ECA), ali kao da ga nije nešto posebno zanimalo.

Samo tko sam ja da našima savjetujem takve stvari, neka neki samo lete, neće dugo.