Belgijsko čudo

Jedan tekst koji malo pobliže objašnjava Belgijsko čudo ... sad im dolazi još jedna vrhunska generacija:

When Turkey eliminated Belgium, beating them in the final group game in Euro 2000, the host nation mourned and that itself was the proverbial push. The Belgium NT had become a pale shadow of the team that produced one of World Cup football’s greatest matches ever against the Soviet Union en route to a fourth place finish in 1986. This stark lack of quality and fall from grace didn’t go unnoticed by the Belgian FA, who developed a blueprint aiming to change the country’s footballing philosophy and target a sustainable growth in the future.

The proposed move began with overhauling the typecast professional approach of team development and introducing a more enjoyable approach to the game in the form of player development. Michel Sablon, a former player, assumed the role of technical director and that in itself was a huge turning point for the country’s fortunes. The focus was on education, right from the basics of being comfortable with ball at feet to the complexities of team dynamics and tactics, every player was educated step by step. Players know their roles at an early age and that helps them gel in to the system. What’s interesting is that there is not much attention given to physical strength at an initial stage of a player’s development; instead the greater focus is on technical skill development.

Another very important aspect is the adsorbed familiarity to match conditions after spending hours on the training ground. Replicating and applying the skills honed and embodied at the training ground in a match environment is best possible when the two resemble each other in more ways than one. The whole ideology, to fabricate a flexible comfort zone for players from a young age, is what has paved way for the successful conveyor belt of talents coming out from Belgium. But the Belgian FA can only do as much as put in a plan, the execution would have been impossible without the active participation of the clubs.


Each and every team in Belgium are preached to practice a 4-3-3 system playing high tempo football, and this approach is made not only at club level or national level but at every age level. Michel Sablon believes more than 90% clubs and teams comply and this gives the national team a much clearer outlook in its methodologies. Key elements such as marking in zones to hone decision making skills, providing experience in matches, not discriminating before the teens and providing equal game time not only bring about a fee-good factor in the camp but also install immense confidence and a freedom of application with the football. In most countries, even countries having the best leagues in the world, there is a barrage of instructions from the sidelines, almost forcing the player to make a decision. In Belgium, the approach is much more open-minded. Unlike elsewhere, even after a below-par performance or two, young players are not subbed out or frozen out on the sidelines.

The amount of opportunity available is spectacular to say the least, and the results have hardly been disappointing thus far. While in England players are often scouted if they possess a certain level of physical bulk, in Belgium the coaches and training staff refuse to judge a player until they mature fully. There is a strong belief that players can well and truly be late bloomers, and the later one develops in his teens the better it is. Not a viewpoint many would agree with, but the pool of talent in Belgium is segregated after the age of 14 into players who are early and late developers. With the sort of players blossoming from the system, not many would complain. However the bigger problem arrives when the hotly tipped youngsters fly away across the continent serving the bigger clubs.

Dinamo - Hajduk 2:2

Remi u utakmici koja je mogla zadovoljiti one koji su željni nadigravanja, tv gledatelje, svekoliku javnost itd ... sve one stereotipne rečenice mnogo puta već napisane. Malo manje je zadovoljila one koji su željni više tehničkog i taktičkog znanja igrača. Velik broj baluna u bunar, krivih dodavanja, krivih postavljanja uvjetovao je i velik broj prilika za pojmove uvik borbenih i tvrdih derbija. Naravno, sve ovo je prvenstveno uvjetovano Tušinim poimanjem baluna, otvoreno, napadački, treći put zaredom u sustavu 352.

Dinamo (4-1-4-1): Zelenika – Leko , Addy, Šimunić, Lima – Ademi – Soudani (od 87. Pamić -), Brozović, Antolić, Fernandes (od 70. Beqiraj -) – Čop (od.85. Halilović -).

Hajduk (3-4-1-2): Kalinić – Nižić  (od 78. Bukva), Maloča , Milović – Vršajević (od 78. Bašić -), Bradarić , Pašalić , Jozinović – Sušić – Kouassi , Iluridze (od 57. Maglica ).

Pravi, napadački Hajduk smo vidili u punom svitlu prvih 15 minuta. Kada je taj 352 bio toliko visoko da je Dinamo imao velikih problema sa iznošenjem baluna jer su Sudani i Fernandez bili daleko, a Antolić i Brozović sa imali čovika na leđima. Ne može se reć da Tušo time nije iznenadija Mamića u početku. Nažalost nismo se uspili duže vrime tako dobro nametnit.

Ova slika ispod pokazuje di će bit najveći Hajdukov problem cilu utakmicu, a to je kad se 352 spusti u 532 i kad Dinamo ima incijativu, pritisak s balunom. Brzim okretanjem strane tu je bilo toliko prostora da je i jedan Leko mogao lagano igrati beka. Mamić je sve bacija na desnu stranu upravo iz tog razloga, znajući ograničenost Leke, ali svaki put kad se brzo prinese balun, na jednu ili drugu stranu Hajduk je imao velikih problema na postavljenu plitku obranu. Posebno dobro je to kod Dinama koristija njihov najbolji igrač ovu utakmicu, Antolić. Problema bi nam bilo još više da je igrao Pinto jer bi tada obe strane bile podjednako opasne. Kod lošijih ekipa Hajduk ima posjed baluna 70% i sva opasnost protivnika svodi se na kontre, dok je kod Dinama situacija drugačija. Bez obzira na posjed koji je na kraju bio malo u Hajdukovu korist (na poluvrimenu izjednačen) Dinamo je bio puno opasniji. Svakom navijaču je drago vidit tako napadački Hajduk u Maksimiru di Dinamo nema toliko posjed i dominaciju, ali onda opet triba malo razmisliti i o njegovom kraljevstvu, rezultatu. Grlom u jagode se baš i ne triba ić, osim ako sve to nije škola za godine koje dolaze pa ćemo sve duže i duže u utakmici gledat onog Hajduka iz prvih 15 minuta. Samo za to triba imat i puno više kvalitete, tehničke i taktičke. Kako kopni snaga tako kopni i koncentracija pa se počne bucat, griješit u jednostavnim dodavanjima, krivo postavljat i slično.

Golu Hajduka prethodio je pritisak Kuse na Addya koji daje Šimuniću visoki balun, Sušić pritišće Šimunića, Bradarić koristi dobar presing prednjih igrača i krade balun. Jednostavno ;-)

Nakon toga Dinamo izlazi visoko i tu je prava šteta šta Hajduk tako nešto nije bolje iskoristija, naprotiv, dogodilo se suprotno. Jedan za drugim u dodavanjima griješe Kalinić, Nižić, Bradarić, Jozinović i nakon šta rijetko kad uspijemo izaći prema naprid Dinamo konstantno vrši pritisak koji je okrunija golom za izjednačenje. Uz to Iluridze ne može primit balun naprid, a slabe kretnje u sredini uvjetuju jednim dijelom ta loša dodavanja u obrani. Svejedno Hajduk ima par odličnih izlazaka i prekida koje ne koristi (ako je Bradarić najbolji izvođač nije čudno, jer većina završi u rukama vratara, sigurno nije bezveze baš on izabran da to radi, ali momak je onda očito impresioniram utakmicama, šta je opet u najmanju ruku čudno da ga se usprkos tome toliko forsira da izvodi ... ili nemamo ni boljeg od toliko lošeg). Možda penal na Avdiji, Pašalićev udarac priko branke, šansu Kusse. Čak se i  ne može reć da je netko posebno dobro odigrao u Dinama osim Antolića sa tehničke strane i Ademija koji je dobro priora teren. Iako je Dinamo na papiru (i vrijednošću) realno puno jači od Hajduka, trenutno je u puno većoj krizi (jedan Lima je kod nas bio nositelj !) i šteta bi bilo ne iskoristit ovaj trenutak za kup.

U drugo poluvrime Dinamo ulazi puno agresivniji nego u prvo, ali puno agresivniji nego što ga inače imamo priliku vidit. Osim toga, Fenandes i Sudani su gurnuti skroz visoko ne bi li izvukli braniče na bok (više baluna ide na Sudanija tako da ostanu u situaciji da Nižić ostane u sredini), koji je objektivno najlošiji u zadnjem redu (prije toga kad je bija oni sumnjivi balun upravo on loše procjenjuje let baluna za šansu Dinama koju Kale skida, jel izaša balun ?). Zbog toga imamo za Dinamo neubičajeno priskakanje igre di traže taj drugi, odbijeni balun, dok je Milović vanka te linije trojice. Upravo tako pada drugi gol, Hajduk radi solidan presing, a Addy šalje balun visoko naprid, Milović gubi skok, ali i ostaje visoko dok je Antolićev zadatak bio da koristi tu rupu koja će se pojavit.

i to je 2:1 ... Dinamo naravno dobija još više na agresivnosti koju sudac tolerira, ulazak Maglice ne donosi ništa u tom trenutku, kao ni Beqiraja. Sve do ulaska Bukve i Bašića umisto Vrše i Nižića, u 78.minuti, ne događa se ništa posebno. Čini se kao da Hajduk može samo slučajno izjednačiti. Tada Hajduk mijenja i sistem igre. Iako će se neki uvatit za to da je razlog te bolje igre sama snimka ne pokazuje to. Istina Hajduk je postao opasniji, ali samo iz razloga jer je preuzeo još više rizika sa igrom na sve ili ništa, praktički sa 244 sistemom (a ne kako će neki sugerirat 442). Osim toga Mamić u tom razdoblju radi 2 zamjene, imamo 3 valjanja po travi, tako da igre i nije bilo.

Samo je nešto vidljivo u tom razdoblju, vuna kod Dinama. Straj iz razloga gubitka nekoliko bitnih utakmica u zadnjim trenucima. Opet Mamić ubacuje Halilovića, a vadi igrače koji praktički jednim šprintom mogu sami doć na Kalu, i ne samo to, mogu iznudit i crveni karton na tolikoj širini Maloči i Miloviću, i praktički uništiti ambicije Hajduka u nastavku kupa i prvenstva. Osim ovoga igrači Dinama rade glupaste faule, ala Leko i Bećiraj te stvaraju sebi pritisak. Tušine izmjene odlične i logične, ispuvani Vrša ne more više probijat stranu, triba svježa krv, i Bukva za prekide i koje dodavanje kad već nema snage za cilu utakmicu.

To srce Hajduka i Torcide ove sezone gurnilo je ekipu još jednom do gola u zadnjim trenucima jer je uz nevjerojatan rizik pronađen i još taj zadnji atom snage i koncentracije. Velika radost kao nagrada za pošten trud i borbu cilo ovo prvenstvo.

Ovaj još jedan gubitak utakmice u zadnjim trenucima sigurno će ostavit traga na Dinamu, a nas dignuti za sreijedu. Samo, kup je nešto sasvim drugačije. Dvije utakmice, s tim da drugu igraš kući. Sitit se triba Miše i Špace u sličnoj situaciji. Miše se ide nadigravat i Dinamo (uz pomoć suca) dolazi do uvjerljive prednosti. Špaco ne ide uopće igrat, ide na rezultat za proć dalje.

Osim toga Jozo i Vrša su dobro potrošeni ovom utakmicom pa ne virujem da ćemo igrat na isti način, prije kontrolirat utakmicu bez obzira na sistem (možda nekih 4411 (kao u Splitu) ili 4231). Namjerno, u tvrdo, demoraliziranom Dinamu, napravit još veće probleme ugusto, svest utakmicu na puno manji broj prilika i navest ih na srljanje.

Triba imat na pameti da je upitno koliko mogu Jozo i Vrša, mogu li uopće Bukva, Mika, Magla. Ilu je van forme, Kiš nije dugo igra. Možda čak i Bašo od prve. Ups ... moram ostavit prostora i za najavu.


Bravo Hajduče, Hajdučki do 2:2 (upali ka Hajduci) !